ISLAMSKE WEBSTRANICE ZA UPOZNAVANJE I SKLAPANJE BRAKA

Dating > ISLAMSKE WEBSTRANICE ZA UPOZNAVANJE I SKLAPANJE BRAKA

Click here: ※ ISLAMSKE WEBSTRANICE ZA UPOZNAVANJE I SKLAPANJE BRAKA ※ ♥ ISLAMSKE WEBSTRANICE ZA UPOZNAVANJE I SKLAPANJE BRAKA

Uostalom, bio je ateist, poslije smrti za ateiste više ničega nema, pa ni književne slave. Nijedna ružna reč s naše strane nije rečena, nijedan paničan ni ishitren gest. Kažu da je, u trenutku kada se odlučila za ozbiljnu kandidaturu na mjesto predsjednice vlade, Margaret Thatcher upisala tečaj engleskoga jezika.

Neznanje, ljutnja, ljubomora i pohlepa izlaze iz izgubljene duše. Štoviše, matica tadašnje hrvatske književnosti, uključujući i najbolje i najgore pisce toga vremena, u svome je vidovdanskom i ćiriličnom jugoslavenstvu bila radikalnija od Andrića, već i zato što on po svojoj prirodi nije bio radikalan, nego se stalno oko nečega kolebao. Meša Selimović Ali kada čovjek tako stoji, četrdesetak godina nakon Mešina odlaska iz Bosne i iz Sarajeva, ispred zgrade u kojoj je veliki pisac u Beogradu živio i umro, sve te utješne teorije, naknadna objašnjenja i razlozi učine mu se jednako promašenim. Nemojte pisati ako mislite da se s vama događa nešto što se s drugima ne događa! U više navrata boravio je u Sarajevu gdje je 1997. Tih nekoliko divnih prijatelja je zapravo uz mene i zato što misle da im je obaveza da u našem zajedničkom životu troše svoj život, a štede moj. A lakše je, zar nije, stvari svoditi na prljave tračeve o ženama i o zaovama, ne bi li se mrtav Mehmed iz srpske nekako preveo u bošnjačku naciju?

Zašto se sa srpskim patriotizmom upoznajemo u euforiji bezvrednih naslovnih strana koje lepimo po raspalim šleperima, propalim kancelarijama, jazbinama kraj reke ili na ćošku ulice, u kojima se jeftino i loše pije do iznemoglosti. Poštuj tuđa vjerska uvjerenja. Ona je dio naše svjetske porodice.

Selimović i Andrić: Između progonstva i izdaje - To nisu bile prve batine u mom, ali ni u životu svih koji su tog popodneva bili kraj mene. Vjenčaj se po njihovim obredima.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo. Sjedimo tako ljetos u bašti jednoga beogradskog restorana u blizini Bajrakli džamije, ćaskamo na lahke morske teme, i ne dopuštamo životu da nam kvari mir. U jednom trenutku prijatelj diže kažiprst: tamo je, kaže, stanovao Meša Selimović, i pokazuje na groteskno veliku socijalističku građevinu od betona i stakla, kakve su se gradile sedamdesetih godina i u koje je radni narod, skupa sa cjelokupnom obitelji, sabijan kao u kasarnu. Zgrada je otišla u visinu i širinu, sigurno ima više ulaza, duge i mračne hodnike, koji vonjaju na kiseli kupus i na grah, na znoj i na zahode cijeloga jednog naroda, koji više nema kud, nakon što je jednom došao sa sela, nego mu je sad tu živjeti i umirati. Nikad tu nema mira i one prave tišine, romor je i šušur kao u mravinjaku, kao u prokletoj avliji, i nužna je neka jaka veza, neka zajednička ideja, komunizam, nacionalizam ili kakva još gora opsjena i ludost, da ljude na tom mjestu održi u nekakvom skladu, da se međusobno ne ubijaju. Eto, tu se Meša Selimović sklonio, nakon što je otišao iz Sarajeva, i tu je, na jednome od viših katova toga betonskog čudovišta, umro pred uključenim televizorom, negdje oko poluvremena finala Svjetskoga prvenstva u nogometu u Španjolskoj 1982. Nekako je i logično da u toj kući nije napisao ništa važno. Jedan je od najznačajnijih bh. O okolnostima Selimovićeva odlaska iz Sarajeva ne zna se ništa i zna se sve, kako već kome treba. Jedni kažu da je otišao jer mu je žena, gospođa Darka, bila Beograđanka. Drugi vele da je otišao iz potrebe za pripadanjem većoj kulturi i književnosti, baš kao da i nismo u to vrijeme živjeli u Jugoslaviji i baš kao da pripadanje pojedinim manjim književnostima nije istovremeno značilo i pripadnost jednoj povelikoj, zajedničkoj jugoslavenskoj književnosti. Treći kažu da je Meša Selimović naprosto bio izdajica svoga roda, da se odrekao islama i muslimanske nacije, pa je zato otišao u Beograd... Meša Selimović Ali kada čovjek tako stoji, četrdesetak godina nakon Mešina odlaska iz Bosne i iz Sarajeva, ispred zgrade u kojoj je veliki pisac u Beogradu živio i umro, sve te utješne teorije, naknadna objašnjenja i razlozi učine mu se jednako promašenim. S perspektivom te građevine, onakve kakva je ona danas i kakva je bila kada se u nju useljavao, dobronamjernom promatraču, koji još i nema razloga sudjelovati u otimačini oko književnih nasljeđa i pripadnosti, biva savršeno jasno kako je Selimović iz Sarajeva otišao jer je morao ići. U ovoj je kući živio samo onaj tko nije mogao birati. Tako bi trebalo pisati na Mešinoj spomen-ploči, koju bi, uz njegov ulaz, o istome trošku, zajednički mogli postaviti bošnjački i srpski pretendenti na njegovo djelo. O beogradskim staništima Ive Andrića, nakon što je početkom dvadesetih umakao iz Zagreba iz, po prilici, istih ili vrlo sličnih, uglavnom izdajničkih i konformističkih razloga kao i Meša Selimović iz Sarajeva, puno više se zna. U vremenima kada nije bio u kraljevskoj diplomaciji, Andrić je živio kao podstanar, uglavnom oko pijace na Zelenom vencu, u tom, vjerojatno, i najružnijem dijelu staroga Beograda, gdje se čovjek nema gdje ni sakriti od ljudi i od njihova vonja, od ogovaranja ili od druženja na koja mora pristajati i mimo svoje volje, zato što ih nikako ne može izbjeći. Prvi put Ivo Andrić živjet će u vlastitom stanu tek kada, pod stare dane, oženi Beograđanku Milicu Babić. Dogodit će se to tri ili četiri godine prije nego što ga u Stockholmu počaste Nobelovom gradom. Do tada on će uvijek biti u tuđemu i nikad dovoljno ljubazan da ga kojekakvi ostave na miru. Nije se imao kamo vratiti Nema sumnje da je Ivo Andrić u svojim životnim i građanskim izborima bio vođen i vlastitim idealima, i političkim uvjerenjima, i ograničenjima svoga ljudskog karaktera koja su ga navodila da se baš pod svaku cijenu pokuša izboriti za malo mira i samoće, za onaj mrvičak lične slobode bez koje ne bi ni mogao biti pisac , ali pritom se baš i ne bi reklo da je imao izbora, pa da je mogao ostati u Zagrebu ili se, recimo, vratiti u Sarajevo. Nije se Andrić imao kamo vratiti, niti je imao gdje u Zagrebu ostati. Pritom, ono što čime je bio potjeran iz hrvatske metropole nije se ticalo ni njegovih revolucionarnih ideala i političkih uvjerenja, a još manje možebitnih nacionalnih opredjeljenja, jer je u to vrijeme u istome Zagrebu bilo i rojalista, i karađorđevićevaca, i jugoslavenskih integralista. Štoviše, matica tadašnje hrvatske književnosti, uključujući i najbolje i najgore pisce toga vremena, u svome je vidovdanskom i ćiriličnom jugoslavenstvu bila radikalnija od Andrića, već i zato što on po svojoj prirodi nije bio radikalan, nego se stalno oko nečega kolebao. Pa se tako, u vrijeme odlaska iz Zagreba, kolebao između ekavice i ijekavice, za razliku od nepokolebljivih A. Šimića ili Krleže, još prije njih i Tina Ujevića — da loše i bezvezne pisce ne spominjemo — koji su bili nepokolebljivi ekavci. Tek kasnije, nakon što Andrić ode u diplomaciju, oni će propisati ijekavski. Selimović i Andrić Ako su postojali načelni, kulturološki ili svjetonazorni razlozi za odlazak, ako Ivo Andrić iz Zagreba nije otišao po sasvim nenačelnim, egzistencijalnim motivima, kao tuberan i kao puka sarajevska sirotinja, u potrazi za kruhom, tada su se ti razlozi ticali nečega dubljeg i primarnijeg u odnosu na politiku i ideologiju. U mitleuropskome Zagrebu, koji je još uvijek čuvao svoj bečki i austrougarski štih, osim što je bio siromašak, on je, kao Balkanac i orijentalac, kao Turčin katoličke vjere, bio strani element i u kulturološkom, i u jezičnom, i u književnom smislu. Da je bio bolje stojeći, da je u Zagrebu imao od čega živjeti, da je našao nekog mecenu, njegova orijentalna narav ne bi, naravno, nikome pretjerano smetala. Ovako: nije mu bilo druge nego da se seli u Beograd. Otišao je ne da bi postao Srbin, ne da bi se definitivno opredijelio za ekavicu, ne zato da bi se odrekao svoga podrijetla i kulture, nego je otišao zato što je morao otići, a možda i zato da bi, upravo suprotno, sačuvao vlastiti kulturni identitet. Naime, da je u Zagrebu skrio ili zatajio svoju balkansku narav, da se, naprosto, počeo ponašati kao rođeni Zagrepčanin ili Zagorac, možda bi i mogao preživjeti, a da ne ode. Bolestan čovjek, ojađen i povrijeđen od svijeta, bio je Meša Selimović kada je pisao svoje znamenito pismo Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u kojemu je testamentarno deklarirao svoju pripadnost srpskoj književnosti i u kojemu je, osim toga, porekao i samo postojanje neke zajedničke, bosanskohercegovačke književnosti. Pismo čiste pameti To se pismo u današnjemu Sarajevu spremno zaboravlja ili ga se tračerski nepristojno, baš kao da su nacija i kultura dvije posvađane zaove, pripisuje gospođi Darki, jer je nadasve neugodno, iz perspektive današnjega Sarajeva, dokonati o sudbini i životnim razlozima Meše Selimovića. Zanimljiv paradoks: riječ je o piscu koji je napisao dva temeljna romana bošnjačke i muslimanske književnosti, ali koji je, pred kraj života, nedvosmisleno odbio pripadati toj književnosti, te je odredio i opisao sebe kao Srbina i srpskoga pisca. Ne samo što je Meša napisao ta dva temeljna romana, nego su njegovo ime i mit, nego je legenda o njemu i njegovoj veličini jedna od konstituensi današnjega bošnjačkoga nacionalizma i šovinizma, onoga vjerski inspiriranog, ali neusporedivo više, onoga sekularnog. Dok sam sjedio u bašti beogradskoga restorana, soren i rastužen betonskim pejsažem toga posljednjega zavičaja jednoga srpskog pisca, prvi put mi je bilo do kraja jasno to Mešino testamentarno obraćanje SANU. Život mu je bio pri kraju, više nikakve zemaljske radosti, nikakva blaga i novci nisu ga mogli utješiti. U tom je času on bio najnepotkupljiviji, posljednji čovjek na Zemlji. Svoje pismo pisao je čiste pameti, ne očekujući više ništa, pa ni posmrtnu slavu vlastitih djela pod okriljem srpske književnosti. Uostalom, bio je ateist, poslije smrti za ateiste više ničega nema, pa ni književne slave. Ono čime je, međutim, bio vođen, što izbija iz svakoga retka toga potresnog, premda sasvim administrativnog teksta, ogorčenost je pred tima koji su ga iz Bosne i iz Sarajeva protjerali. Jedno je sigurno: idealni čitatelj toga njegovog obraćanja, onaj kome je pisao, nije bio ni predsjednik SANU, niti bilo koji srpski akademik. Pismo u kojemu se definitivno i do kraja deklarira kao Srbin i ništa drugo, te u kojemu svoje djelo situira u srpsku književnost i niti u jednu drugu osim jugoslavenske, ali tada se i to podrazumijevalo , Meša Selimović je srcem, dušom i pameću slao u Sarajevo, onima koji su ga prognali. Ivo Andrić nije za sobom ostavio takav tekst. Drukčija je bila njegova ljudska narav, više je toga njemu moglo pod kapu stati, više je mogao podnijeti. Kada bismo stvari poopćavali i poigravali se mentalitetima, mogli bismo reći da je Meša Selimović bio begovski sin, iz bogate kuće, pa njemu nije bilo ni upisano preveliko trpljenje. Da je bio siromah, možda bi i on znao istrpiti. Ali sve to nije ni važno, jer je priča s obojicom jednako završila. Obojica su vlastitim izborom i sudbinom velikani srpske književnosti, a to što se ta književnost u najdubljem smislu bavila bosansko-hrvatskim i bosanskokatoličkim temama, ili što je — kako bi to rezignirano primjećivao Alija Isaković — započinjala bismillom, to je, opet, nešto što potvrđuje kako je srpska književnost i šira, i veća, i bolja od srpske politike ili od srpske nacionalne ideje u cjelini. Ali koja to, i čija, književnost nije šira, veća i bolja od politike? Pismo bosanskog muslimana A znači li to onda da Meša Selimović nije i ne može biti dijelom bošnjačke, bosanske, bosanskomuslimanske književnosti? Ne znači, bez obzira na njegovo deklarirano odbijanje da pripada bilo čemu od toga naravno, nije mogao odbiti i zatajiti svoje muslimansko podrijetlo, odgoj, bosanski zavičaj i sl. Meši je, kao i bilo kome od nas, njegovo građansko opredjeljivanje ograničeno i određeno samo onim oko čega se svaki čovjek može opredijeliti, a to su njegov građanski status, javno iskazano pripadanje nekoj vjeri, naciji ili kulturi, ali ne i način na koji će biti doživljen, kontekstualiziran, smješten unutar odabrane ili unutar drugih kultura i zajednica, pogotovu ako, poput Selimovića i Andrića, cijeloga života stvara narativnu, književnu građevinu, koja — u simboličnom, ali ne i samo u simboličnom smislu — tvori druge zajednice i kulture. Dakle, činjenica što Selimović i Andrić izvan svake sumnje pripadaju srpskoj književnosti, pa je tu pripadnost pristojno prvu spomenuti u svakome govoru o njihovim pripadnostima, sama po sebi ne govori ništa o ostalim njihovim pripadnostima, koje mogu, a i ne moraju, biti građanski deklarirane u pismu ovoj ili onoj akademiji znanosti i umjetnosti, ili osporene na isti takav način. On je sve to i po tom famoznom pismu SANU, koje piše iz svoje tuge i ogorčenosti, čiji sam dom i betonski kavez ljetos gledao, gledajući tako simboličnu sliku njegova progonstva. Pa, možda je taj administrativni tekst bosanskiji i bošnjačkiji od mnogo čega drugog, jer je ona dva genijalna romana mogao napisati i netko tko se rodio kao Srbin pravoslavac, pa i Srbijanac, ali je pismo SANU mogao i — na žalost — morao napisati samo netko tko već jest Bosanac i Musliman tojest, kasnije, Bošnjak. U Mešinom slučaju, gorko odricanje je najdublje moguće priznanje o vlastitoj bošnjačkoj, bosanskoj, muslimanskoj pripadnosti. Nemoguće je odricati se onoga što ti ne pripada. Ali ako tako doživljavamo i tumačimo stvari, onda iz toga proizlazi i potreba, možda još i gorča, da kažemo sve o tom svijetu zbog kojega se Meša Selimović odricao, o tom svijetu koji je Mešu Selimovića iz Sarajeva i iz Bosne protjerao. A lakše je, zar nije, stvari svoditi na prljave tračeve o ženama i o zaovama, ne bi li se mrtav Mehmed iz srpske nekako preveo u bošnjačku naciju? Stvar je s Ivom Andrićem i njegovim pripadnostima malo složenija i, zapravo, neizvjesnija. Djelo Andrićevo neka je vrsta jugoslavenskoga kenotafa. Danas mu se više ni taj jezik ne priznaje, pa se navodi da je pisao srpskim. Kao hrvatskog pisca u Zagrebu, iz kojega je potjeran, doživljavaju ga, uglavnom, samo oni koji znaju cijenu Nobelove nagrade. Mimo toga, Ive Andrića, kao ni onoga što su bili njegovi književni interesi i kulturne preokupacije, u hrvatskoj književnosti, promatranoj iz perspektive Zagreba, ne samo da nema, nego ga ni ne može biti, jer kada bi u toj književnosti bilo Zagreba, moralo bi biti i Bosne, doživljene iz bosanske perspektive, a toga ne samo da u Zagrebu nema, nego se toga Zagreb danas više gnuša, nego u vrijeme kada je Andrić iz Zagreba izgnan. Međutim, kako je Bosna i Hercegovina zemlja i jedina domovina bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su, usporedo s drugima, stvarali svoju književnost i kulturu, koja je, opet, istovremeno, bosanska i hrvatska, a kako je Ivo Andrić pisac njihove kulture i njihovih tema, ali i njihova jezika, tako je on, iz bosanskohrvatske perspektive, i hrvatski pisac. Ima li, pak, ta perspektiva veze s onom zagrebačkom? Jesu li danas Ivo Andrić i Meša Selimović bosanski pisci, i postoji li danas bosanska književnost, koja bi slobodno, bez političkih odluka i deklaracija, po prirodi stvari, po jezičnoj i kulturnoj logici, bez ikakve prisile i državotvornih naloga, i pod jednakim uvjetima obuhvaćala njih dvojicu? Odgovor na ovo pitanja, na žalost, više nije tako jednostavan. Odgovor se više ne tiče nečijega svjetonazora, niti odnosa prema Bosni ili vlastitome bosanskom podrijetlu. Taj odgovor nije u knjigama, u bibliotekama, u gradovima s ove ili s one strane granice, na livadama i obalama rijeka, u Daytonskim odlukama, na simpozijima i zasjedanjima, niti na bilo kojem drugom mjestu na kojemu se nešto odlučuje. Pitanje postojanja bosanske književnosti izvan je naših moći i odluka, te ga je nemoguće deklarirati. To pitanje je tužno i tiče se naše intime. Možda je o njemu bolje i ne misliti. Ali ako se o tome misli, ta je misao slična misli vodilji bolesnoga Meše Selimovića, koji u ružnoj zgradi svoga progonstva piše pismo srpskoj književnosti. Jedno je, naime, ono što mislimo i odlučujemo, a drugo je ono što je u našim srcima. U tako shvaćenoj i obuhvaćenoj bosanskoj književnosti svakako su Ivo Andrić i Meša Selimović, ali recimo i Vladimir Kecmanović... Itekako i Vladimir Kecmanović, svakako prije od mnogih koji sebe u alkoholnim omamama doživljavaju piscima. Bosanska književnost je ona iz koje se ne može biti prognan ili isključen ni na koji način, pa ni vlastitom odlukom o nepripadanju. Ta književnost danas postoji dok god ju se agresivno ne spominje. Plaha je, pa odleprša i pobjegne onima koji je najagresivnije zazivaju, samo da bi nekoga iz nje isključili, protjerali. Ustani sa suncem i pomoli se. Veliki Duh će slušati, ti treba samo da govoriš. Budi tolerantan prema onima koji su se izgubili na putu. Neznanje, ljutnja, ljubomora i pohlepa izlaze iz izgubljene duše. Moli se da pronađu rukovođenje. Traži sebe, kroz sebe. Ne dozvoli drugima da upravljaju tvojim putem. To je tvoj put i samo tvoj — drugi mogu ići sa tobom, ali ne mogu ići umjesto tebe. Ophodi se prema gostima sa puno pažnje. Posluži ih najboljom hranom, daj im najbolji ležaj, ukaži im čast i poštovanje. Ne uzimaj što nije tvoje, bilo od neke osobe, zajednice, divljine ili nečije kulture. Nije zarađeno ni dato. Poštuj sve što postoji na Zemlji, bilo ljude, bilo biljke. Poštuj tuđa mišljenja, želje i riječi. Nikada ne prekidaj nečiji govor, ne izruguj se i ne ismijavaj ga. Svima daj pravo na lično izražavanje. Nikada ne govori loše o drugome. Negativna energija koju time odašilješ u univerzum vratiće ti se višestruko. Sve greške mogu biti oproštene. Negativne misli uzrokuju bolesti tijela, duha i uma. Priroda nije naša, ona je dio nas. Ona je dio naše svjetske porodice. Djeca su sjeme budućnosti. Sadi ljubav u njihova srca i zalivaj ih mudrošću i životnim lekcijama. Dok odrastaju, daj im prostor da rastu. Izbjegavaj ranjavanje tuđih srca. Otrov tog bola vratiće se tebi. Poštenje je ispit volje u ovom univerzumu. Tvoje umno ja, duhovno ja, tjelesno ja i emocionalno ja — sva trebaju da budu podjednako snažna, čista i zdrava. Vježbaj tijelo da ojačaš um. Bogati se duhovno da izliječiš emotivne rane. Svjesno odlučuj o tome ko ćeš biti i kako ćeš reagovati. Budi odgovoran za svoja djela. Poštuj privatnost i lični prostor drugoga. Ne diraj tuđe vlasništvo, a posebno svete i religijske stvari. Budi prvenstveno iskren prema sebi. Ne možeš biti pažljiv i pomoći drugima ako nisi prvo pažljiv prema sebi i ne pomažeš sebi. Poštuj tuđa vjerska uvjerenja. Svoja uvjerenja ne nameći drugima. Učestvuj u davanju milostinje. Tekst preuzet sa prijateljskog portala Statistika govori da su teroristički napadi iza kojih stoje radikalni islamisti, tek 5% u odnosu na sveukupni terorizam u svijetu. O čemu je riječ govori naslovnica istraživanja na kojoj je slika muslimana na molitvi u džamiji u Malmeu. Prije nego odem u temu, evo još jednog sjećanja sa sličnom porukom. Svojevremeno sam bio gost na Svetozarevim susretima u Svetozarevu Srbija. Tema je bila: Položaj žene u društvu, ja sam imao referat. Da se vratim pitanju novinara Milje magazina, odgovorio sam da bi istraživanje moglo biti ozbiljno da nije napadnih asocijacija koje slikom govore na koga se cilja kad je u pitanju ta opasnost po demokratiju i sigurnost. Pobijeni ne mogu biti frustrirani ali zar njihova rodbina i sunarodnici nemaju pravo na tu frustraciju? Ili Bosanci, zar oni nemaju pravo na frustraciju poslije svega što se Bosni desilo i dešava uz dvoličan stav Evrope, pa i svijeta? Bosanci su samo dio te priče. Tada su na scenu došli i mali švedski interesi gdje su vlasnici praznih stanova i praznih radnih mjesta, mamili useljenike da dođu u izolirana naselja, dodatno ih izolirajući. Ljudi dobijali poslove i kupovali, cijene stanova i kuća se udeseterostručile. Ljudi imali iluziju o bogatstvu u glavi, sad se i ona raspršila, ni stan ni kuću ne možeš prodati, ljudi ostaju bez posla. Sad kad je kriza ušla na velika vrata i u Švedsku eto istraživanja o ugroženosti!? Umjesto odgovora evo teksta koji sam poodavno napisao, danas aktuelniji nego ranije, ranije su tekli med I mlijeko, danas kriza, strašna ekonomska kriza. Satanizacija islama izbliza, pisano 2002. Samoubilački sinhronizovani napadi na Ameriku septembra 2001. Bezazleno i avanturističko slijetanje mladog Nijemca na Crveni trg je razbilo sve fame o sigurnosnom kišobranu SSSR-a kao nuklearne velesile. Međutim, to bi bila logika, ali sila i logika ne idu zajedno, bar to mi iz Bosne dobro znamo. Margaret Thatcher 7 juna 1990. A problem je da ti sistemi postoje i to u gigantskom obliku. Logično se i postavlja pitanje šta je njena kob: prostor na kom živi ili vjerska obilježenost islamom? Vandalsko bombardovanje Vašingtona i Njujorka, kao i serija slicnih teroristickih napada u Rusiji, Londonu, pored enormnog broja poginulih nevinih ljudi, ima i drugu pouku. Za SAD kao vodeću vojnu velesilu na svijetu ono je šamar od kog će teško moći da se oporavi. U nemoći da američka administracija preispituje svoju spoljnju neoimperijalističku politiku ona će tororističke napade iskoristiti da opravda svoju politiku uvođenja reda u svijetu i da se upusti u novu vojnu avanturu vjerovatno sličnu onoj vijetnamskoj. Nekim slučajem ovih dana je švedska televizija prikazala film o Bin Ladinu, čovjeku kom se pripisuju teroristički napadi na SAD na dušu. Nama sa prostora Balkana ne treba mnogo uvjeravanja da je Slobodan Milošević bio najznačajniji američki čovjek na Balkanu u zadnjih 15 godina. Zahvaljujući njemu je Amerika i vojnički došla u Evropu, na Balkan i podigla svoju najveću vojnu bazu na Kosovu. Svakako Miloševiću dodajmo prolivenu krvi po Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu ali i Makedoniji. Sad za sad se jedino zna gdje nisu. Na žalost poslije su se desili i Avganistan, Irak, Gaza. Istini za volju islamski svijet davno propustenom reformim sama islama, po principu obracanja Bogu na maternjem jeziku vijernika, Poput Luterovih reformi ukrscanstvu inspirisanih bosanskim bogumilstvom i sam je doprinio izgubljenosti u kojoj se danas nalazi. Da li je iskustvo Balkana i dovoljno!? Ibrahim Pašić kazao je kako se porijeklo Bošnjaka tumači različito u različitim knjigama, pisaca koji su različitih vjeroispovijesti, prenosi novinar agencije Anadolija. Oni je velikodušno prepuštaju Srbima i Hrvatima da je oni tumače. Pašić je istakao da je tek od 1940. Nažalost, i danas imamo u Islamskoj zajednici BiH taj negativni pristup etnogenezi Bošnjaka. Neke hodže i danas počinju historiju BiH sa Mehmedom Fatihom II. A sa naučnog aspekta, koji se zasniva na historijskim izvorima, u Bosni su živjeli Iliri, Kelti i Slaveni. Arheološka metoda također pokazuje da su ti narodi živjeli na ovom prostoru. On je kazao da je problem etnogeneze BiH stanovništva politički i vjerski motiviran dugo vremena, što predstavlja problem u naučnim istraživanjima. SARAJEVO - Vuče, ovo je pravi Bono Vox, poručila je svjetski poznata poslovna žena i humanitarka iz Sarajeva Sanela Jenkins predsjedniku Generalne skupštine UN-a Vuku Jeremiću, objavljujući fotografiju s Bonom koju prenosi agencija Anadolija. Vuk Jeremić priznao je da je obmanuo javnost objavljujući na društvenim mrežama fotografije na kojima zajedno sa popularnim pjevačem, liderom grupe U2, Bono Voxom, diže tri prsta. Nakon što je Sanela Jenkins objavila kako joj je Bono rekao da se s Jeremićem nikad nije slikao, predsjednik Generalne skupštine UN-a priznao je da se fotografirao sa lažnim Bono Voxom. Bono je deklarirani prijatelj Bosne i Hercegovine. Ljubav prema Sarajlijama i ostalim stanovnicima BiH iskazao još tokom rata pozivajući sa koncerata širom svijeta svjetske lidere da zaustave zločine u Bosni. U više navrata boravio je u Sarajevu gdje je 1997. Sanela Jenkins i Bono su višegodišnji prijatelji, a fotografija koju objavljuje agencija Anadolija nastala je na zabavi koju je nedavno u Los Angelesu organizirao Elton John. Sa Bonom su se fotografirali i Sanelini sarajevski prijatelji koji su nazvali jadnim Jeremićev pokušaj da oblati ovu svjetsku zvijezdu i humanitarca i da ga udalji od Bosne i Hercegovine koju je uvijek podržavao. Zukorlić SARAJEVO - Gost Dnevnika TV1 bio je Muamer ef. Zukorlić, glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji. Zukorlić: Mislim da nije imao nikakve povrede, osim, ako ih nije dobio negdje kasnije usput do bolnice. Radi se o najobičnijoj ujdurmi, s kojom treba skrenuti pažnju sa onoga zbog čega je Bekir Makić suspendiran sa radnog mjesta i ostalih pozicija u IZ. Dakle, čovjek je uhvaćen u malverzacijama finansijskim, lopovluku, dakle jako mnogo problema, a dokumentaciju koja je sve to mogla potvrditi i razjasniti on je odbio predati i kada je lija dolijala onda je smislila da kaže nekome, tukli me itd... Tu je mnogo pokazatelja i svega onoga što je objavljivano o koliko se tu laži radi. Čovjek je za tri-četiri sata dao tri različite izjave. Jednom, da su ga tukli po licu, drugi put da su ga davili, treći put da su ga udarili nogama itd. Osim toga, on se javio ljekaru tri-četiri sata iza razgovora koga je imao u Mešihatu, a prema našim saznanjima prethodno je obišao pragove i političara i medija i raznih drugih struktura s kojima je zapravo dogovorio taj jedan plan. To liči na ono kada dijete ne spremi lekciju, pa onda kaže, profesore boli me zub ili udario sam se u ruku ili napravi još neku scenu kojom bi to potvrdio. Kada to radi dijete onda to nije tako strašno, ali kada to radi neko ko je bio profesor u Medresi i neko ko nosi ahmediju na glavi i onda kada to dobije ovu dimenziju publiciteta, i to jeste meni ključni utisak, ne ovo što se desilo, svugdje se može desiti takva podmetačina, ali je pitanje koliko ta podmetačina dobije na publicitetu. Ostatak intervjua sa ef. Richard Dawkins, profesor na Oxfordu i zagovaratelj ateizma tvrdi kako mnogi roditelji zlostavljaju svoju djecu bez da su tog svjesni, prenosi Daily Mail. Poznati znanstvenik održao je govor na Festivalu knjige u Chipping Nortonu gdje je ponovio ono što je tvrdio i prošle godine. No, nikada ne smijete učiti dijete da je katolik ili musliman, jer je to ono što ste vi. Dawkins, inače biolog, izazvao je pravu revoluciju kada je 1976. Uostalom, neće moći cijeniti književnost ako ne znaju ništa o religiji. Puno djece su zlostavljali svećenici, a jedna žena iz SAD-a mi je ispričala da je imala sedam godina kada ju je svećenik zlostavljao. Istovremeno, njezina prijateljica protestantica, isto sedmogodišnjakinja je umrla, i rečeno joj je da svi protestanti idu u pakao i tamo će gorjeti zauvijek. Da li je Bog kršćanin, musliman, budist, ateist ili nešto peto? Pogledajte video u nastavku... Ako upravlja radom Saveta za nacionalnu bezbednost, ko je odgovoran za haos u tim službama? Za haos u policiji? U kojoj to zemlji komandant Žandarmerije polemiše sa tabloidima preko Fejsbuka? U kojoj to zemlji pitanje direktora policije postaje pitanje života i smrti, opstanka vlade, kao što je bilo ovde kod nas? U kojoj zemlji se prebijaju vodeći političari? Zašto Vučić ćuti o događajima u Segedinu? U njoj su kraju privedena dva za Srbiju najvažnija politička procesa: postignut je sporazum sa Prištinom, a Evropska komisija dala je preporuku za početak pregovora sa Srbijom o njenom pristupanju Evropskoj uniji. Ali, proteklu nedelju obeležio je još jedan, verovatno jedinstven događaj: grupa huligana, pripadnika navijačke grupe Hijene, fizički je napala narodnog poslanika i lidera Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića, njegovu suprugu Jelenu i dvoje prijatelja, od kojih je jedan, poznati vizuelni umetnik Srđan Ćešić, zaradio dve frakture lobanje, prelom nosa i nekoliko polomljenih zuba. Napad se, dogodio na čardi kraj Segedina, u Mađarskoj, gde su se i Jovanović sa prijateljima i navijači našli zbog vaterpolo utakmice Crvena Zvezda — Seged. Prema priznanju jednog od napadača, povod za fizički napad bio je stav Čedomira Jovanovića i njegove partije o problemu Kosova. Paradoksalno, Jovanović je zbog stava o Kosovu napadnut samo dva dana pre nego što je Vlada Srbije potpisala sporazum sa Prištinom, koji je po svojoj suštini vrlo sličan rešenju kakvo je Liberalno demokratska partija podržavala ranijih godina. ČEDOMIR JOVANOVIĆ: Izbegavam utakmice godinama jer ne mogu da se isključim kao većina publike i okrenem glavu od svega što je tu prisutno, a potpuno je suprotno mojim vrednostima. Otišao sam u Segedin zato što nisam u prilici da svoje prijatelje podržavam ovde u Beogradu jer ne želim da delim tribinu sa kriminalcima koji se kriju iza kluba i gotovo očajničke potrebe svih nas za malo ponosa i dostojanstva koje pronalazimo u pobedama sportista koji su uspeli uprkos Srbiji, a ne zahvaljujući njoj. Zašto je slika svake priča o Kosovu glava bez vrata sa dosijeom ambicioznijim od onog koji su u tim godinama zajedno imali Arkan i Legija? Zašto se sa srpskim patriotizmom upoznajemo u euforiji bezvrednih naslovnih strana koje lepimo po raspalim šleperima, propalim kancelarijama, jazbinama kraj reke ili na ćošku ulice, u kojima se jeftino i loše pije do iznemoglosti. I zašto se uvek, bez izuzetka, baš uvek sa tom slikom rastajemo poniženi i zatečeni istinom koju nismo videli, a koja nam eksplodira u lice sa musavih strana crne hronike? Naišli smo dva sata ranije s prijateljem kako bi nas sproveo putem do banje u kojoj se igra utakmica Lige šampiona iako Garmin navigacija još nije čula za nju. Usput smo stali kraj nekog ni po čemu posebnog restorana i odjednom se našli u situaciji bez izbora, koja je ta dva pontona i par kvadrata učinila važnijim od Zvezdinog evropskog uspeha, a periferiju Segedina ravnopravnom sa istorijskim Briselom u svim vestima. Nijedna ružna reč s naše strane nije rečena, nijedan paničan ni ishitren gest. Bili smo vrlo mirni do prvog udarca, a nakon toga — onakvi kakvi jedino i možemo da budemo — odlučni da se borimo za svoj život. Potcenili su nas svi koji su napali, jer nas nikad nisu razumeli. Danas kad čujem šta pričaju po gradu, mislim da i oni sad vide razliku između mojih prijatelja, Jelene i mene i onog s čime se inače sreću. To nisu bile prve batine u mom, ali ni u životu svih koji su tog popodneva bili kraj mene. Gazili su me Miloševićevi kordoni, kao što su godinama gazili sve oko mene, čitav moj svet. Ne bih stigao do tog Segedina da sam bio kao što su oni mislili da jesam. Nikada se nisam povlačio i pravio kompromise. Da bismo živeli morali smo da preživimo sve što nas je uništavalo. Ista za Badžu, DB, Legiju, JSO, zemunce, hijene, sve. Ne možemo da pristanemo na njih. Mi smo dva sveta i zato nismo mogli da prihvatimo pravila rulje koja se sama sebi dokazuje tako što linčuje one koje u tom trenutku smatra lakim plenom. Moje okruženje i danas čine ljudi koji su uz mene bili i pre 20 godina. Tih nekoliko divnih prijatelja je zapravo uz mene i zato što misle da im je obaveza da u našem zajedničkom životu troše svoj život, a štede moj. Zato je Srđan unakažen. Ne greškom, nekim pukim slučajem, nego zato što i danas veruje da moji ratovi nisu samo moji, baš naprotiv, i da je red da i njih delimo kao i sve drugo u životu. Preko mene se bacila Jelena. Pola svog života je sa mnom u tom živom blatu, u kom smo prve zajedničke dane provodili tako što smo se selili iz stana u stan, nakon dojava da nismo bezbedni ili posle nekog napada na nas, kada su bombe dizale u vazduh automobile ispod prozora stana u kom smo živeli u Avalskoj, i kada nisu eksplodirale pod nadvožnjakom koji smo prelazili kod Banovaca, i kada je Zoran ubijen i kada su prvi put, pored mene i nje, počeli da prete i našoj deci, Jelena je davala sebe, a štitila mene. Naravno da to što se desilo nema veze sa Zvezdom. To su kriminalci, talog našeg društva, moralne nakaze, ološ koji truje našu decu dilujući im narkotike, koji reketira one koji još mogu da stvore nešto u Beogradu, preti tužiocima i sudijama, sačekuje i puca u leđa policajcima koji još služe zakonima ove zemlje. Naravno, s velikom političkom podrškom. Oduvek su bili tako nasilni jer je nasilje bilo političko sredstvo koje se koristilo ili se nije koristilo po potrebi. Poslednjih petnaestak godina navijači su prestali da budu navijači i postali paravojna formacija koja služi za terorisanje po potrebi i uvek na kraju izmiče kontroli. Nećete naći primer u širem prostoru od ovog našeg da je navijačka grupa nasrtala na majku četvoro dece. Oni su se tukli sa mojom Jelenom koju nikad u životu nisu videli, nikad im nije ništa uradila, ni tog dana, osim ako neko ne misli da je njena odgovornost u tome što je bila spremna na sve da zaštiti čoveka kog voli i s kojim deli svoj život. Te pojave nisu nastale same od sebe. Uporišta toga su previše široka da bismo mogli da ih ignorišemo i pojednostavljujemo. Oduvijek je ljudska rasa bila nemoćna da plodno tlo prihvati kao blagoslov. Naši su ga preci, isto kao i mi danas, prihvaćali kao rođenjem stečeno pravo. Naša generacija je to pravo prodala da bi riješila trenutnu glad za jeftinom hranom. No danas još mnogi od nas ne razumiju da je cijena ustvari bila ekstremno visoka. Imajući na umu samo posljednju biotehnološku revoluciju genetičko inženjerstvo , opisano je bahato ponašanje najbogatijeg dijela ljudskoga društva. U radu su posebno naglašene dvije bitne činjenice: 1 Oplemenjivanje bilja uz pomoć genetičkog inženjerstva nema znanstvene temelje: a sva važnija gospodarska svojstva poljoprivrednog bilja kontrolirana su s više gena — poligeno nasljeđivanje. Kad su u pitanju samo ova dva navedena slučaja, genetičko inženjerstvo danas nema alate da rukuje genima na zadovoljavajući način. Tko nadzire tržište sjemenom, nadzire hranidbeni lanac i društvo. To je važno znati kako bi se razumjelo socijalno ponašanje multinacionalnih korporacija. Krijući se iza autoriteta znanosti, samo nekoliko multinacionalnih korporacija, željelo bi kontrolom proizvodnje sjemena i hranidbenog lanca, zadobiti kontrolu nad cijelim svijetom. Takvo ponašanje manjine uzrokovati će velike socijalne i bioetičke probleme u društvu. Globalizacija nas odvodi natrag u feudalno doba, kada su moć i bogatstvo bili u rukama malobrojne bogate elite, ili još dalje u vrijeme rimske imperije. Slabom sam te opremom na pogrešan put uputio. Pravda, jednakost, sloboda - krupne riječi zveckaju kao praporci na ludinoj kapi. Preokreći se, postani jedan od njih. Partije su ovdje jedina perspektivna preduzeća. Priđi im ponizno, poljubi ruku s pečatnjakom, sagni se da te pomiluju. Primi njihov jezik, palacaj u klupku. Piše: Nenad Veličković za Preokreći se, sine. Moli se na glas i smiči u tišini. Gazi slabe kao da plešeš tvist. Govori kao janje, čini kao vuk. Imaj tvrdo srce za meke duše. Kuni se u domovinu s dlanom na šlajpeku. Napuni usta demokratijom kao duhanom za žvakanje, stani pred narod kao pred pljuvaonicu. Nosi odijelo kao dres, kravatu kao zastavu, okiti rever značkom kao karanfilom. Budi jedan od njih. Otvori račun u njihovoj banci sperme. Mudro šuti, neka vođa govori u tvoje ime. Kad onijemiš, pjevaj himnu. Hvali post punim ustima. Bolje snob nego rob. Budi jegulja u zakonu. Imaj mozak od plastelina. Zaboravi Bokača, Daviča, Rablea, Zolu, Kiša, Kafku, Mana, ne pali knjige, popišaj se na njih. Udavi Antigonu u urinu. Zatomi Toma Sojera, samo budale svjedoče protiv jačih. Prepusti Đepeta utrobi kita. Sahrani Matildu u kolicima. Ne cmizdri za Nemečekom. Iskaki se na Kekeca. U rošu s Gavrošem. Hvali gospoda, slijedi Darvinove zakone. U raj se ulazi kroz upravne odbore. Od izborne nema bolje platne liste. Za šta si dizao ruku kao čovjek, sada diži nogu kao pas. Prilagodi korak njihovim stopama. Vjenčaj se po njihovim obredima. Budi modul njihove memorije. Napuni sačmaricu krvnim zrncima. Ili idi odavde, i ne okreći se, sine. Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo. Ako pratite trendove, možda vas, tržište prepozna pa vas, ipak, neko pročita. Tada pišete radi zabave drugima, pišete ne bi li vas neko, zajedno sa paradajzom i paštetom, ponio sa sobom na plažu, pišete da vas čitaju u autobusu, da vas ubace u lektiru ideologija je u nas veoma moćna tržišna sila ili, možda, da vas poklone sentimentalnoj šiparici za rođendan. Ona će, naravno, samo reći «bljak» čim ostane nasamo. Budući da u nas nema relevantnoga tržišta knjiga — male, pijačne sajmove nemojte u to računati — i budući da biblioteke ne otkupljuju knjige, nema ama baš nikakve potrebe pratiti svjetske literarne «trendove». A ako pak ne pratite, dakle, svjetske trendove i tržište , onda ste, kako se to kaže, «autor», tada pišete tako kako nastaje tzv. «autorski film», pišete o sebi i radi sebe, pišete zato što se nekako morate izraziti. Ako u tome što napišete neko uspije prepoznati sebe, svoje dvojbe, svoje traume, svoja strahovanja i svoja nadanja, eto velike sreće — vaš je razlog pisanja time udvostručen. Zamislite da Umbertu Ecu, ili Niccolu Ammanitiju, ili nekada J. Borgesu, neko kaže kako spadaju u nacionalni literarni kanon?! Iz ovoga ugla gledano, sasvim je uredu što naše pisce niko ne čita, niko osim onoga isprepadanog srednjoškolca koga babo, po opredjeljenju nacionalista, i nastavnica maternjega jezika, koja je nacionalistkinja po profesiji, natjeraju da nekako pročita lektiru. Ibrahimovića u svemu tome je u podrumu, ili na tavanu, svejedno, među starim i prašnjavim knjigama bez korica, bez naslova i bez autora. Njegovo mjesto smješteno je među tijelima tih knjiga. Nekada su ta tijela rastresita i razuđena, kao dalmatinski otoci, nekada su debela, tusta i masna, kao tamno kopno — ovisi o tome čega u njima ima više, crtica-razgovora likova , ili ponjava od pasusa koje uspore vrijeme čitanja na vrijeme starinskoga življenja… Koji položaj u društvu danas zauzima književnik? Da li književnici koji žive u malim sredinama i auditorijumima kao što su naša mogu književnim radom da osiguraju sebi osnovna sredstva za egzistenciju? Književnik je danas, kao i jučer, prije rata, dobar i vrijedan društveno-politički radnik. On je umrežen u svoje nacionalno-kulturno društvo, on se poziva na džamijske, crkvene i druge političe domjenke, on je naš slavuj i njegova je poezija srž naših domoljubnih, ili rodoljubnih budnica. I onda kada naš pisac kaže kako ga ova ili ona nacionalna potvrda legitimacija ne zanima, on zna da duboko laže. Pisci su posve kvarljiva roba, lahko ih je kupiti, a još lakše prodati. Budući da je to oduvijek tako na ovim ali i na nekim drugim prostorima, pisaca s razlogom nema među ozbiljnim ljudima, nema ih, dakle, usprkos svemu, u vlasti, nema ih među idejama, nema ih ni u kakvu ozbiljnu poslu, jer su nepouzdani. Platon je duboko bio u pravu — pisce treba protjerati iz države! Doduše, on je mislio na idealnu državu! Šta vas najviše zabrinjava u našim književnim relacijama, odnosno u našoj književnosti danas? Teško se ne jediti, teško je sačuvati zdrav razum, onda kada primijetite tu metastaziranu, opću društvenu nepismenost. I onda kada pomislite kako je, makar među piscima ne treba biti, oni se pokažu osobito nepismenima, neelokventnima i neartikuliranima. Jednostavno, pismenost i umijeće pisanoga ili usmenoga, vizualnoga ili išaretskoga, svejedno, izražavanja, u nas više nije uvjet ni za što. Kažu da je, u trenutku kada se odlučila za ozbiljnu kandidaturu na mjesto predsjednice vlade, Margaret Thatcher upisala tečaj engleskoga jezika. Ne treba napominjati da joj je engleski maternji jezik. Teško se, potom, ne jediti, i teško je sačuvati zdrav razum onda kada primijetite štoviše, kada postanete i sami žrtvom način funkcioniranja vladajućega obrazovnog sustava. Kako iole zdravu osobu da ne zabrine aparthejd u našim osnovnim školama?! Kako da nas ne zabrine do kraja izgrađena društvena svijest kako se biti obrazovan ne isplati. A, nažalost, čovječanstvo još nije uspjelo izmisliti bolje sredstvo za stjecanje pameti od čitanja. Nije to ni sport — niti jedan narod nije kulturno i civilizacijski napredovao zato što su njegovi pripadnici brže trčali na sto metara od drugoga naroda. Ne pomaže tu ni Internet, niti Google i Facebook, niti, napose, sama vlast — jedino čitanjem individue mogu postati nešto, malo, ali bolje nego nikako, pametnije… Kakav je položaj književnica u odnosu na književnike u Bosni i Hercegovini i da li postoji još uvijek razvijen pod svjesni otpor prema ženskoj književnosti? Kako vi kao književnik gledate na žene književnice i uopće žensku književnost? Ako bih htio biti ironičan, a ne želim to biti, rekao bih kako su književnice manje zlo od naših književnika. Zapravo, ako nešto vrijedi u BH književnosti danas, jučer a i sutra, onda su to knjige koje pišu žene. Radi toga bih se usudio neke naše spisateljice preporučiti i za prevođenje npr. To što pišu Adisa Bašić, Šejla Šehabović, Ajla Terzić, Naida Mujkić, Tanja Stupar, i još neke kojih se u ovom momentu ne mogu sjetiti, ili što su pisale jedna Mubera Pašić, Bisera Alikadić, Ferida Duraković ili Dara Sekulić — to je sam vrh BH književnosti — i BH kulture, uopće. U Sarajevu je pokrenut projekat Književno popodne na kojem književnici govore o poeziji neafirmiranih mladih književnika — smarate li ovaj projekat pomakom ka afirmaciji mladih književnika i da li takav oblik promovisanja neophodna? Mislim da bi druženje ljubitelja čitanja i dobre knjige imalo više efekta — bojim se da se tako popularizira pseudo-romantičarska teza kako je biti pisac legitimacija izvrsnosti, izdvojenosti, vrijednosti po sebi, što je, naravno, daleko od istine. Mladi ljudi su tome skloni. Pisanje je, po sebi, osobeni individualni napor, to je posao za pomjerene usamljenike, za onakve tipove koji su najsretniji onda kada su najusamljeniji. I tako treba da ostane. Sasvim suprotno, čitanje traži sugovornika, dobroga i sličnog čovjeka, čitanjem si svi mi produžavamo život, kako kaže Umberto Eco u tekstu koji se svake godine dijeli talijanskim srednjoškolcima. Čitanjem, mi živimo živote drugih, i zato svoj život živimo intenzivnije… Tako su pisanje i čitanje dva obrnuta, ali komplementarna procesa. Dakle, na vaša druženja ja bih umjesto članske kartice, umjesto ulaznice, zatražio javnu i usmenu intrepretaciju knjige koju je mladi autor sa zadovoljstvom nedavno pročitao. Koji je položaj književne kritike i književnih kritičara u Bosni i Hercegovini — da li je književna kritika doista kritički nastrojena prema djelu, objektivna i nepristrasna, akademska? Svako je znanje o književnosti dobro za pisanje. Književni se kritičar i književnik znaju perfektno nadopunjavati. No, sasvim sigurno, nema toga znanja koje bi vam nadomjestilo talenat koji nemate. I, moram to opet naglasiti, da biste pisali, morate čitati! U jednoj svojoj po-etičkoj misli Danilo Kiš kaže kako je umijeće pisanja, zapravo, «umijeće brisanja». Onaj ko piše je pisac, onaj ko briše je čitalac u vama. Kako Ibrahimović kao kritičar gleda na Ibrahimovića kao književnika, teoretičara, znanstvenika? Književnik nisam, a nije da ne bih volio biti. Volio bih kada bi mi pisanje bilo jedino zanimanje. Ali, ne da mi to ljubav prema predavanjima, ne da mi to ljubav prema pričanju o knjigama, niti ljubav prema radu sa studentima… Da se poslužim Kišovom mišlju, ne da mi to ljubav prema brisanjima. Nje je, još uvijek, u mene više. Predajete kao vanredni profesor i vjerojatno biste trebali znati kakav je obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini — moderan ili zastario, politički koncipiran, neadekvatan? Obrazovni sustav u BiH ne postoji, ili, ako neko vjeruje u teorije zavjere, on postoji sa jednom sasvim vidljivom i dobro koncipiranom namjerom da se uništi obrazovanje unutar humanističkih i društvenih znanosti. No, budući kako je poznato da se entropija zatvorenih sustava kontinuirano uvećava sama od sebe , dovoljno je i obrazovanje prepustiti samome sebi — ono će se nastaviti urušavati i samodestruirati. Sjetimo se multipliciranja privatnih sveučilišta, sjetimo se akademskih kadrova s prepisanim doktoratima i magisterijima, sjetimo se lažnih profesora, sjetimo se naših političara s akademskim ambicijama — i sve postaje jasno. Da li pjesma u čitankama o romu koji se kupa na kiši zaista djeluje diskriminatorno na romsku populaciju — ko je nadležan da sudi o ideji diskriminacije? Mislim da je u gornjem odgovoru sadržan i odgovor na ovo pitanje. Ako se jednom pomirimo s diskriminiranjem nekoga ko je druge boje kože, druge religije, druge etnije, drugoga roda ili drugoga seksualnoga opredjeljenja, svejedno, ubrzo će «čuvari poretka» zakucati i na naša vrata sa, naizgled, sasvim naivnim pitanjem: da li vi slučajno mislite malo drugačije od uobičajenoga, većinskoga i prihvatljivoga? Jer, vi to, reći će, u demokratiji imate pravo. I, u istoj toj demokratiji, naravno, imate pravo biti, zbog vašega mišljenja, izbačeni na ulicu i ostati bez posla. Da li ste zadovoljni promocijom vaše knjige O poeziji, pticama i drugim varkama? Puno je ljudi bilo na nekoliko promocija. Bilo je više gledalaca, nego čitalaca pa sam se bio dobro sredio… Pišete li trenutno nešto novo čime želite obradovati svoje čitatelje? Napisao sam nešto čime ću pokušati zabrinuti eventualne čitatelje, nešto čime ću ih pokušati natjerati da malo misle o sebi i o mnogima «u sebi». Zanimalo me, naprimjer, zašto se ubijamo svaki dan, mislim, zašto svake godine ubijemo jedno biće u nama? Da li to mi uspijevamo živjeti jedino tako da se svaki dan po malo samo-ubijamo? Je li to mi na leševima naših bivših «ja» gradimo fantazmu našega sadašnjega «ja»? I, na kraju, ko će od svioh «ja» otići u kabur, ko će od svih nas posljednji puta pogledati svijet? Neko najljepše «ja», neko multiplicirano «ja», ili neko sasvim ispražnjeno, nesretno i sjebano ja što sliči neuvjerljivome književnom junaku? Eto, to me zanima u romanu čije objavljivanje očekujem do početka ljeta. Da li biste neko životno iskustvo ili savjet u kontekstu književnosti podijelili sa mladim i novim književnim generacijama, s mladim piscima? Bih, vrlo rado — tiska se profesionalni učitelj iz mene. Dakle savjeti mladim piscima. Pišite, i ne pišite: Pišite samo onda kada ste na pisanje prisiljeni! Pišite kada, sa posvemašnjom sigurnošću, zaključite kako bez pisanja ne možete živjeti! Pišite onda kada vam pisanje pomaže da postanete svjesni samih sebe! Pišite, ako drugačije ne znate misliti, osim kada pišete! Pišite, ako drugačije ne umijete shvatiti sebe i svijet oko sebe! No, nipošto nemojte pisati radi drugih, niti radi kratkotrajne i brze slave u provincijsko-kasablijskoj sredini u BiH su sve same kasabe! Nemojte pisati ako mislite da se s vama događa nešto što se s drugima ne događa! Ne pišite da biste pisanjem nekoga osvojili, eventualno, nekoga povalili. Napose, pišite ako želite da vas slični vama — vole!